Put u Peru i nazad u 10 scena

Urban magazin, 28.5.2024. https://www.urbanmagazin.ba/lejla-tahirovic-put-u-peru-i-nazad-u-deset-scena/

Živimo u neprekidnoj nadi da će nam se nešto desiti. Kada te grupa žena pozove na putovanje u Peru koje uključuje pet šamanskih ceremonija sa ayahuascom, treba li prihvatiti? Dobronamjeran razuman čitalac će reći: ljubazno odbiješ i kažeš da nisi ni za kakve grupe žena (taj termin je već sam po sebi dovoljno zabrinjavajući), a naročito za neka sektaška posla, zatim da si skeptik na koju god stranu da se okreneš, pa onda da pod stare dane uzeti jedan od najjačih poznatih halucinogena možda nije dobra ideja osim ako si baš na samrti, i da, uostalom, nemaš vremena ni novca za to putovanje. Međutim, ja 2019. ništa od toga nisam rekla, nego sam se bacila u dugove do grla, izljubila malodobnu dječicu, i viknula „Sačekaj me sumnjiva sekto, dolazim!“.  To je velika sreća po ovaj tekst, jer inače bi bio vrlo kratak.

Scena 1: U avionu se ispostavlja da nisam čitala neke prospekte koji su se dijelili na pripremnim sastancima (u jednoj sarajevskoj slastičarni gdje su fine ženice jedne od drugih cijelu zimu slušale priče o zastrašujućim vantjelesnim iskustvima u Amazoniji). U prospektima je pisalo da smo počastvovani specijalnim programom koji osim ceremonija uključuje i šamansku dijetu. Ja zamišljam da dijeta znači lagana hrana i egzotično voće, radujem se tome, a uvjerena sam da ću se negdje iskrasti na biftek. Kasnije će se ispostaviti da se u toj đungli iskrasti mogu jedino ako želim lično biti biftek, a da u počasnoj dijeti nema čak ni razvratnog voća i povrća koje je moj pokvarenjački um snivao.

Scena 2: Slijećemo u Iquitos, dostupan samo brodom i avionom, gdje se guramo sa National Geographic ekipama i entuzijastima za spas roze delfinske siročadi.  Tu negdje u visini naših uzlupanih prsa je i pragmatično lokalno stanovništvo konstitucije Minecraft figurica. Pretpostavljam da razlog njihovih prezirno/sažaljivih pogleda s nizine vjerovatno nije naš bljedunjav izgled šljukastih prezli, nego više ta gladna i dezorjentisana namjera pomodarskih umobolnika koju nosimo u očima.

Tu noć saznajemo da je u blizini bar sa živom anakondom, ali ispada da su moje ženice ispod ekscentrične poze prilično razumne, pa će nam noćni život Iquitosa ostati nepoznat. Prespavamo tu noć u hotelčiću prigodno kolonijalnog stila, u sobama stropne visine pet metara, sa ponekim gušterom, uglavnom ignorišući neprestane zvukove sirena hitne pomoći ili policije. Ponekad se prenem i pomislim da se možda nešto desilo anakondi.

Scena 3: Sutradan nas autobus lokalne agencije vozi pored raznobojnih drvenih nastambi u predgrađima oko kojih poskakuju bosa zadovoljna djeca - razmišljam da li je siromaštvo lakše podnijeti u toplijoj klimi, ili su neki ljudi jednostavno po prirodi normalniji i zadovoljniji. Nezadovoljstvo siromaštvom me podsjeti na bazen koji sam vidjela na sličicama našeg „magical jungle retreat“ na internetu, i veselo sanjarim o njemu dok se vozimo. Kućice nestaju, đungla se sklapa oko nas, i na kraju prašnjavog puta mi izlazimo, a autobus panično zatvara vrata i odlazi bez zastajanja, hitro kao roditelj gosta na dječijem rođendanu. Bazen je pokriven ceradom jer „hlor iz bazena nije kompatibilan s našom dijetom“. Kažem da ga nisam mislila piti ali objašnjeno mi je da se heretičke hemikalije unose kroz kožu.

Scena 4: Kolibe za spavanje su odignute od tla, kako bi se prašumske životinje osjećale pozvane da vršljaju oko nas jedino u nekoj duhovnoj formi. Pregradni zidovi su zapravo neki zategnuti tekstil sa mustrom koja je vizuelna reprezentacija šamaske pjesme „icaros“ (zamršena i repetitivna), a takvi su i stolnjaci. Unutra su sefovi sa šiframa, rečeno nam je da tu zaključamo keks ili druge ostatke hrane, da ih ne namirišu divlje životinje. Spavamo u čahurama od bijelog tekstila, u koje uđeš, zatvoriš zip i nadaš se da malarija nije ostala unutra s tobom, te da će nekoliko stepenica pred ulazom ili ona šifra na keksu obeshrabriti jaguara.

Scena 5: Na ručku u zajedničkoj kolibi otkrivam da šamanska dijeta dozvoljava samo hranu kao što je djevičanski bezukusan spužvasti rođak banane (idućih dana ću saznati da je dostupan na tri bezukusna načina). Mislim da je bilo i malo gole riže uz to, ali mehanizam traume je sjećanje na tu oskudicu do sada u meni potisnuo. Pošto su svi ručkovi jedna scena, reći ću da se treći dan uzalud obraduješ malenoj amazonskoj ribi sa nezamislivim labirintima krhkih kostiju, koju čistiš sedam isposničkih sati i na kraju sanjaš spužvastu bananu. Imajte na umu da se na listi heretičkih poizvoda, osim sve civilizovanom čovjeku poznate hrane i začina, nalazi se i sva kozmetika, uključujući sapun i kaladont. Dijeta podrazumijeva i potpuno uzdržavanje od bilo kakvog fizičkog kontakta s drugom osobom, što uz ovakvu higijenu dolazi sasvim prirodno.

Scena 6: Dočekuje nas domorodački šaman, peruanski dedica u farmerkama i kariranoj košulji kratkih rukava, sa baseball kačketićem. Razmišljam zašto se za ove novce nije mogao udostojiti da nam izglumi nešto s peruškama i lišćem, a on nam se samo smješka kao djeci i razmješta neke kanistere. Pojavljuje se i drugi šaman, visoki amerikanac sa sunčanim naočalama savijenim kako bi štitile od vjetra pri velikim brzinama, koje me naročito nerviraju. Priča kako je studirao antropologiju, htio pisati magistarsku tezu o šamanskim ceremonijama uzimajući ayahuascu u procesu istraživanja, na šta mu je akademija pokušala nametnuti nekakvu naučnu objektivnost i distancu, a on se zainatio, i tako je „završio fakultet“ jedino kod našeg baseball šamana. Moja prijateljica je ovu priču upamtila sasvim drugačije, punu ličnih tragičnih faktora, ali slažemo se u tome da se njegovo naukovanje zapravo odvijalo tako što je u domorodačkom selu pio ayahuascu, povraćao i na sve četiri vikao „mama šta se dešava“ otprilike 200 puta prije nego što je potpuno zavladao situacijom. Sada je i on master šaman, a zaključujem da od svjetskih stvari stvarno voli da vozi motore.

Imamo grupni razgovor, neki od Amerikanaca iz naše grupe su tu već devetnaesti put, pa već možemo reći da je to njihov životni stil. Nas gledaju kao prvačiće. Publika filozofira o životu. Šaman Amerikanac o ayahuasci kaže da nema potrebe da se stvar dodatno mistificira i preozbiljno shvata, jer je dovoljno ozbiljna sama po sebi. Nemam u tom momentu pojma o čemu govori, ali ovo mi dobro zvuči i čini mi se da vrijedi za sve stvarno ozbiljne stvari. On mi se počinje mi sviđati kao filozof, iako naočale do kraja neću prihvatiti.

Scena 7: Šest sati poslije podne, velika kružna koliba za ceremonije. Zabavljam se pitanjem kakva su to vitka debla kojima se ovaj raspon tako elegantno može premostiti. Ceremoniju će voditi naša dvojica šamana uz malu armiju šegrta i pomoćnika, preko kojih prelazim pogledom uzalud tražeći osobu treniranu u savremenoj medicini (riječ „medicina“ je u našem novom žargonu sveprisutna, ali znači nešto drugo i nigdje nema crvenog plusića). Madraci su raspoređeni po podu, svaki sa svojim pripadajućim lavorom za povraćanje, što bi me samo po sebi dovoljno uznemirilo, čak i da nisam pred vratima vidjela ležaj sa kopčama na koji se može zavezati osoba „ako bude potrebe“.  Ipak, nakon što sam šamanskom dijetom izgubila svaku radost za koju vrijedi živjeti, spremna sam na svaki rizik. Prezirem i zaobilazim madrace kao znake slabosti, sjedam na jednu od stolica za ljuljanje u zadnjem dijelu prostorije, i od tog momenta pa do samog kraja, držim se za rukohvate kao za svoje posrnulo dostojanstvo. Jedno po jedno prilazimo šamanima i ispijamo šoljicu smeđe ljepljive mase neopisivog okusa i arome (ne koristimo riječ odvratno da ne uvrijedimo spirite, iako ja od početka slutim da možeš reći šta hoćeš jer oni nisu neke tetke, ali eto). Počinju ceremonijalni bubnjevi i šamani pjevaju icaros, gdje će se kroz noć u toku nekih improvizacija ispostaviti da je šaman Amerikanac jedan opasno dobar bijeli bluzer. Prvi val povraćanja kreće, jedan Indijac skuplja svoje čakre po podu i trči prema tuševima, ispraćen neljudskim zvucima nečije uznemirene utrobe. Shvatam da na dijeti nismo radi nas nego radi čistača. Pitam dostojanstvenu kolegicu u stolici pored sebe „je li ni tebi nije ništa“. „Ništa“ kaže ona, i nakon nekog vremena nas dvije prilazimo da tražimo drugu turu. Kroz deset minuta ću požaliti svoju nestrpljivu bahatost. Napinjem oči u polumraku da ne propustim neku halucinaciju, a onda se sa zvukom počinje nešto materijalno dešavati.

Scena 8: Kroz pustinjsku oluju prilazim ogromnom sjedećem božanstvu i govorim mu da sam tu samo da potvrdim da ono ne postoji i da vijesti ponesem vjernicima, a božanstvo me ukori i kaže da to zaista nije ni od kakve važnosti. Nakon niza izuzetnih neugodnosti u paklu (manifestovanom kao more prepuno lignji, hobotnica i dodatnih neraspoređenih pipaka), probijam se do nekakvog centralnog hola. U njegovom središtu je stol sa cvijetnim aranžmanom (uvrijeđena sam ovim klišeom ali ne mogu birati), a okolo su raspoređena vrata. Iza jednih vrata je svemir, to je jasno jer su ta vrata odškrinuta. Ja se vrtim oko aranžmana beskrajno mnogo puta dok ne uspijem konačno da uhvatim za jedna vrata i ulazim u ogromnu salu sa crnim i bijelim pločama. Kao što pjesma iz daleke dimenzije sugeriše, ta sala može da primi pet hiljada mnogookih stvorenja sa dignutim čašama. Svi su oni čekali mene, raduju mi se i pokazuju na neki oltar. Zbunjeno se dovlačim do tamo, gdje jedno od mnogookih stvorenja drži u ruci luminiscentni teserakt koji ćemo nazvati paketić. Nije mi potpuno jasno šta stvor želi, ali evidentno je da ima neku namjeru, pa odustajem od rukovanja i stojim tu mirno. Okato stvorenje prilazi i utiskuje mi paketić direktno u prsa bez ikakvog otpora. To nije neugodno, a izaziva radost i odobravanje u auditoriju, pa dopuštam i proces se nastavlja tako što mu drugi neprekidno dodaju nove paketiće, kao na traci, i on ih nastavlja slagati. Klicanje i slavljenička atmosfera me ispraćaju do TV studija (ili možda svemirskog broda, nikad to ne znaš sa modernim TV studijima) gdje za okruglim stolom sjede budistički sveštenici u žutim haljama i grohotom se smiju jer vide s kakvom megalomanskom fantazijom o sopstvenim darovima prilazim, pa ih to ludo zabavlja. Prihvaćena sam tu i sjedimo zajedno dok se sve ne transformiše u ringišpil, a poznato je da ovi sveštenici jako vole ringišpile.

Američki šaman pali fenjerčić što znači da je ceremonija završena. U mraku ispred kolibe, u potrazi za svojim japankama, shvatam da sam u potpuno trijeznom stanju, odmorna,  i da je jedva 11 sati. Ovo su momenti u životu kada čovjek može sagledati koliko se alkohol ne isplati. Ne razmišljam o tome nego žurim u kolibu da zapišem svete tajne svemira, a te se bilješke sutradan otkrivaju kao potpune banalnosti.

Scena 9: Šetnja po prašumi. Plavi leptir u prolazu uhvati sunčevu zraku i spretno je odbije, stabla su uobičajeno i predivno zelena. Rus koji je sinoć popio tri pune doze ayahuasce je tu sa prevodiocem i želi postaviti pitanje šamanu. Govori, vidno zabrinut, a ona prevodi kako on misli da njegovo srce ne može da se otvori. Zašto to misli. On ponovo govori, okrećemo se svi prema njoj, kaže evo na primjer sinoć je u viziji imao eksplozije zvijezda, zatim se rodio novi svijet u kojem je on jahao bijelog jednoroga kroz sedam dimenzija, a svemiri su umirali i ponovo se rađali pred njegovim očima. On opet nešto na ruskom, gledamo prema njoj, a ona kaže „...i onda se ništa nije desilo“.

Scena 10: U avionu u povratku slučajno saznajem da nisam čitala prospekte u kojima piše da se nakon ovog putovanja 30 dana treba uzdržavati od šećera i seksualnih odnosa. Neki gradski ljudi u Limi nas gledaju kao što bismo mi gledali turiste koji su išli na saljevanje strave u selo pored Visokog. Danas mi se čini da sam zaboravila stotine divnih životnih pouka koje sam primila u vizijama od svoje sveznajuće podsvijesti, vratila se egu svom svagdašnjem i sve nastavila po starom. Jedino mi je ostalo vječno pitanje: dok se svemiri rađaju i umiru, šta se to tačno nenormalni Rus i svi mi s njim nadamo da će se desiti.