Jedna vam moja prijateljica ima smisla za rezervisanje prazničnih stolova, pa tako nekidan naglo sazva žensko društvo na brunch (engleska riječ za doručak na kojem je društveno prihvatljivo piti alkohol). Načelno niko ne može stići na taj brunch, ali oko jedan se ipak skuplja kvorum za pretenciozno slavljeničku bocu pjenušca, koju je malo čija 2022 zaslužila. Planiramo da nazdravimo uz lagana zajednička jela, pa da žurno krenemo dalje za neodložnim obavezama. Žensko društvo se od muškog ili miješanog raskošno razlikuje samo u prvih deset minuta dok pipkamo nakit, komplimentiramo izgled i slikamo se nemilice, a onda i ovdje, kao što ćete vidjeti, nastupa univerzalni program brige za budućnost svijeta koji maskira lokalne i lične probleme. Na suprotnoj strani restorana sjedi osam bakica, neko vikne „eno nas za 30 godina“, zadovoljne smo prognozom, sređene su, cugaju i smiju se, neko pita a gdje su im ludi šeširi, ja silim drugarice što mi bliže sjede da čitaju onaj moj blog o super starenju, one se koprcaju.
Oko pola dva neko kaže „morate vidjeti ovaj link“[1] i mi vidimo link. To je najnovija vještačka pamet koju možeš pitati da bude i pametna i vještačka umjesto tebe. Kako da organizuješ uspješan team-building ili kako da napraviš web stranicu o pčelarstvu (i zašto). Možeš tražiti da ti napiše esej o važnosti ulaganja u nauku s presjekom stanja na tom polju u proteklih pet godina u Danskoj. Prirodno, malo diskutujemo šta će biti sa školama a šta sa poslovima budućnosti, kad je vještačka pamet pametnija i besplatnija nego mi. Na to neko vikne da vještačka pamet nije kreativna. To se, sekudnu prije nego što su nesmotrene riječi humane očajnice pale na stol, dokaže netačnim (vještačka pamet nam je za sekundu napravila prihvatljivu navijačku pjesmu za reprezentaciju BiH).
Oko dva svi već sumnjamo u svoju pamet, procjenjujemo da su druge pametnije naručile, pa bez konsultacija s vještačkom pameti jedne s đin-tonika prelaze na travaricu, druge s travarice na pjenušac, a ove s pjenušca na čašu crnog vina. Vino dovodi do naručivanja ručka. Oko tri mnoge odlažu neodložne obaveze. Stol se polarizuje na mesarke i vegetarijanke, ja se polarizujem na sirovi i medium rare biftek i tako poklapam dva tanjira jednom viljuškom.
Oko četiri konobar privlači stolove na kojima se u kanticama brčkaju najnovije boce. Testiramo vještačku pamet pitanjima po kojima smo sigurni da može zaključiti da smo se napili, ali ona je dovoljno pristojna da to ne insinuira[2]. Ako je pristojna i načelno želi da nam ugodi, pa šta fali da ta vještačka pamet preuzme svijet, pita se neko. Ja vičem da je to najbolje rješenje jer se mi onda konačno možemo baviti samo onim što baš želimo, čak i ako za tim nema nikakve potrebe. Jedna što je jednom predugo sjedila na propuhu na konferenciji kaže da sam neopisivo naivna, ali ipak se pridružuje karavanu. Očekivala sam da ćemo sada i ovdje konačno osnovati nomadsku umjetničku koloniju, ali odgovor mojih prijateljica na ovo nije kolonija nego cyber projekat pod nazivom „Porn, Tarot and Astrology“. Tu smo se kao riješili vještačke pameti (kao i svake druge), ali onda neko konstatuje da nam vještačka pamet može sama, i to besplatno, napraviti startnu web stranicu za „Porn, Tarot and Astrology“. Ja tada kao pogođena gromom shvatam da je to idealan naziv za firmu koja se zapravo bavi enterijerskim rješenjima, gdje ćemo da zaposlimo isključivo vještačku pamet, da dokažemo da je glupa i da gledamo kako nam firma propada. Ona će možda napraviti bolja prostorna rješenja nego ja, grešna arhitektica, ali vidjet ćemo kako se snalazi ako uz tlocrt kao ulazni podatak dobije tarot karte („dvije spavaće sobe za dva mača, smrt i mačku[3] - kažu mi da bolje radi uz više konteksta). Tako se ja se nadmećem s vještačkom pameti i tražim u sebi neki višak kojim bih je pobijedila, jer shvatam da ona bolje od mene i vodi projekte i projektuje i piše pjesme. Kako bilo, za ovim produktivnim stolom u pola pet i dalje se bjesomučno radi na fuziji različitih poslovnih avanturističkih ideja koje možda individualno ne obećavaju mnogo, ali zajedno ne obećavaju apsolutno ništa, i ne zna se da li pobjeđuju ili potvrđuju premoć vještačke pameti. Htjeli smo je valjda pitati kako da ostanemo potrebni jedni drugima i sami sebi nakon što ona preuzme svijet, ali smo na to zaboravili.
Oko pet se vračaju neki koji su već dva puta otišli. Jedna od nas se pita da li da porukom čestita Božić muškarcu na kojeg evidentno stalno misli, pa se neko pametan sjeti da pitamo vještačku pamet. Ona začas sroči savršenu čestitku, odmjerenu a opet intrigantnu. Konzilij prisutnih pak dodatno zasjeda i dolazi se do zaključka da je taj zgodni, bogati, pažljivi i simpatični muškarac, koji je s njom spreman graditi budućnost u sređenoj državi, zapravo „toksičan“ i da mu se nikako ne treba javljati. Vještačka pamet je na aparatima.
U šest se konobari nakašljavaju dok metu ostatke ručka s okolnih stolova, a mi shvatamo da smo toliko dugo sjedili ovdje da je vještačka pamet već preuzela svijet. Pitamo je šta da mi sad radimo i malo se razočaramo. Unatoč popularnom mišljenju, Ljubav nije dovoljno motivirajući odgovor, što znaju svi koji su primijetili kad je mašina preuzela pa su malo depresivni.
Oko sedam jedan od konobara iza pulta diskretno postavlja pitanje vještačkoj pameti kako da nas pristojno udalje iz restorana. Ona predlaže da pošalju robote.
V-d2-RAN nam prilazi na točkićima i skuplja nas zajedno sa stolnjakom. Spušta nas u prolazu prema Titovoj pored kesa za smeće i uz mnoštvo digitalnih zvukova (ping ci ci, prljup prljup) odlazi da dočeka goste koji su rezervisali naš stol za večeru.
Roboti zaduženi za odvoz smeća već kreću prema nama pa se žurno priberemo i krenemo, drugi roboti nas u trećim robotima dovoze kući i spremaju se da nam mjere kvalitet sna. Ja ne mogu zaspati jer mi u ušima kipe balončići od pjenušca. Ustanem da pišem blog, ali mi ne ide jer mi fokus prati tri balončića u isto vrijeme. Pokušavam nešto na tragu svog shvatanja Žižeka, da savršenstvo ne stvara želju nego ravnodušnost, pa naša želja za životom dolazi samo iz iznenadnih grešaka, tog viška koji je nužan da bismo bez njega mogli zamisliti savršenstvo koje postaje objekt želje, i ta po definiciji nedostižna želja je onda naše gorivo i motiv za život. Ukucam joj mnogo konteksta i referenci i pitam vještačku pamet da mi napiše blog. Radi to brže i bolje nego što ja čitam[4].
Umirem od dosade čitajući to i roboti me odmah pokopaju na groblju Pere Lachaise, jer su me kategorizirali kao kulturnog snoba. A ipak načelno žele da mi ugode.
[1] pitajte je nešto: https://openai.com/blog/chatgpt/ [2] Ovdje pročitajte kako se herojski suzdržano svojevremeno nosila sa pitanjima „ima li šta na belegiju“ i „hoće li biti selameta u Bosni“ koje je za nju sročio lukavo prerušen uposlenik konkurentske kompanije (usput ga zafollowajte, vrijedi): https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=pfbid0Z6zysZzP4aqqTqUex8VeQv8rYCg5yN3KjsFuX9SrcXsYRxTNmUshNmNHtmMHNHArl&id=587543945&sfnsn=mo&mibextid=KqmhJm [3] Bojim se da mi na ovo ne predloži da umjesto kuće idem da živim u knjizi E. A. Poea i još me ponizi napomenom da je Borges za njega rekao da je pisac za dječake. [4] Objasni mi usput da sam krivo shvatila Žižeka, koji je krivo shvatio Lacana, koji je bio u krivu.