Zašto vam Univerzum ne ostvaruje želje, 19.11.2020.
More je mirno kao sito čudovište, jedini pokret koji osjećam je mahnitanje mjesečevih krijesnica na crnilu. Čamac ima naljepnice na pramcu- dva plava oka sa velikim trepavicama. “Na lignje” se ide noću, a dobra mjesta su stroga tajna, samo ih čamac smije vidjeti papirnatim očima.
Iz gledanja u kantu (dvije male i jedna veća) prene me udar u šuplje tijelo čamca, uskoro praćen kapanjem vode. Preko ruba čamca prelazi živahni pipak sa dva reda sisaljki tražeći zgodno uporište. Uskoro ih dolazi još, i odjednom na mom sklopljenom veslu i skoro trećini čamca leži ogromna fosforescentna hobotnica. Ispostavlja se da je to hobotnica sa planom. “Pozdrav simpatična smrtnice!” progovara eteričnim dvoglasom, svečanim ali entuzijastičnim tonom “Ovdje sam ispred omnipotentnih oktopodalnih fosforescentnih stvorova iz dubine koji žele da nagrade tvoje neposrnuto oduševljenje suptilnim čudima života! Samo mi trebaš reći šta želiš i mi ćemo u ovoj mjesečevoj mijeni…” ali beskičmenjak ne može da završi rečenicu jer sam objema rukama zgrabila veslo i trgam iz sve snage da ga oslobodim i umlatim uljeza.”Ma smrtnice…simp…čekaj….ženo sporosamoprevazilazeća, prestani!” Od one mokre težine se u trenu pretvara u sinhronizovanu žilavu snagu i poskakuje izbjegavajući veslo. Ja je i dalje pokušavam zatući i zgurati u mrak, zamišljam kako tone i od obećanja te slike mi je toplo i ugodno. Znam ja šta je želja; prerušena obaveza prema sebi. Nema u želji slobode. “Smrtnice, razumiješ li, želje, samo mi reci želje i ja idem” a ja uzimam kantu i bacam joj u gubicu koja je možda i čelo, s hobotnicama nikad ne znaš. Uspijevam samo reći “Ne dolazi u obzir” dok osjećam da me hvata sisaljkama za članke. “Smrtnice, evo ti tekica i piši!” nestaje entuzijazma u glasu i odnekud izranjaju olovka i tekica “Nemam cijelu noć za tebe, na trajektu za Hvar večeras se vozi jedna po nekoliko spiritualnih osnova bolja žena, a počinjem misliti da je i neusmeni ribar Palunko ozbiljniji klijent od tebe. Obavit ću vas troje i idem spavati. Piši!”
Dok visim naopako sjetim se dječije priče u kojoj mudrac od svemoćnog predmeta traži „nove vunene čarape za zimu“. To indicira apsolutni duševni mir, i odlučujem to zapisati pod broj jedan. Dakle ŽELIM DA ŽELIM SAMO VUNENE ČARAPE ZA ZIMU (objektivno, na moru sam još dva dana a u novembru se naglo smračilo nad opuštenim Sarajevom). Dodajem CRTICA APSOLUTNI DUŠEVNI MIR, a čujem sebe kako izgovaram “ali kreativnost je duševni nemir” i derem papir[1]. Hitro trzam nogicom ali stvorenje je jače od mene i sad se već dosađuje. “Eto tebe sam ja dobila kao zadatak, dok nobelovci i filantropi večeras čekaju sretnu zvijezdu, ekonomisti traže rješenja, geniji nemaju novca, bogati nemaju motiva, modeli nemaju gdje obući štikle, a evo ti si moj zadatak večeras. Pa ja ću stvarno poludjeti, tražit ću premještaj bilo gdje, evo bit ću statista u lošem halucinogenom tripu ako treba”. Razumijem njenu frustraciju i umirim se. Spušta me na dno čamca dok poslušno držim tekicu i olovku. “Hajmo smrtnice vulgaris, šta je problem? Ne mora biti jedna želja, ako je problem odabrati”.
“Hoću da ih se ne plašim. Hoću da dobro odaberem ako moram birati. Hoću da im ne robujem.“ kažem ja. „Možeš li ih pretvoriti u ribe da ih vidim? Hoću da ih vidim. Ako ih vidim, ja ću znati ko sam“. Hobotnica sliježe korijenima pipaka i muti svojom transluminiscencijom crnu vodu. Vidim šarene ribe.
„Zašto ih se plašiš?“
„Čuj zašto. Zato što imam intelektualno poštenje. Ne mogu osvijestiti želju a ne dati sve od sebe da je ostvarim. A šta ću s ljenošću, strahom od neuspijeha, protukalkulacijom, podzadovoljenjem, strahom pogleda na svoje odustajanje?“ (vadim ljenost, strah i ostalo iz džepa) „Da ih bacim ovdje u more?“
„Bacaj. Vidi onog tipa tamo.“ Okrenem se kad nad vodom klizi crn i visok tip, blijed kao da se maloprije skinuo s heroina „Ono je tvoje intelektualno poštenje. Sad se svašta može provući kraj njega“.
„Aj, šta mu se desilo?!“ zavapim ja.
„Prošao je kroz algoritam nekoliko puta.“
Saučesnički klimam glavom. Mislim da sam u stadiju zrelosti kada mogu veselo podnijeti pokušaje i ležerno prihvatiti odustajanja.
Opet gledam ribe, primjećujem da uglavnom plivaju u parovima. Dvije komplementarne boje, suprotne u točku boja. Ali neka, počinje mi se sviđati taj podvodni ples kontradiktornih parova, raznježena sam. Neko se nakašlje i laktom me gurne u rebra. Ono moje mršavo intelektualno poštenje, ne sjeća se gdje se jučer tetoviralo, ali ovo je ipak minimum nadzora koji je u stanju pružiti. Klimam glavom i nakašljavam se i ja. „Nema nikakvog smisla raditi simultano na realizaciji dvije kontradiktorne želje“ natjerao me da kažem, „sada ćemo razvezati parove“. I tako, taman kad sam konačno poželjela besramno megalomanski željeti, kreće festival Sofijinog izbora. Ostima nabadam nedužna tjelašca svojih slobodnih uparenih želja. Evo ga, ovaj ćemo par nazvati “luksuz vs. jednostavnost”. Ljudi, ja ne da želim kožu i krzno, ja želim da se kupam u krvi djevica i hermelina, a sušim zlatom prije nego što gola obučem bundu koju posjedujem. Da sa mnom putuje svita sa okruglim koferima u sedam harmoničnih dezena. Ali silom istog intenziteta (a suprotnog predznaka) želim da hermelini sretni smrde u divljini nepomućene ravnoteže a da ja sviram u pariškom metrou, princeza alternative, da se Zaz postidi što je prodala albume. Da budem jednostavna bez šminke u krpama pamuka (jer sve su to samo krpe kad ih pošteno objesiš), a opet nekim čudom budem lijepa i uzbudljiva. Da putujem lagana, a svijet bude održiv. Skini sa oštrice i u kantu, na šta svesti ovu kompozitnu silu? Na nulu kompleksa veličine čini mi se, samo je dekor drugi. Ali nema stajanja, drugi par ćemo nazvati „subjekat vs. objekat“ , treći „slava vs. anonimnost“ . Sanjam da jednog dana neko ukrade moju sliku iz galerije. A s druge strane novčića, mir imena koje pripada samo meni. Dobro, malo su banalni ovi parići-šparići, ali tu su. Evo i jedne mrcine: nazvat ćemo ga „želim da pružim svojoj djeci sve na svijetu vs. želim da moja djeca sama sebi naprave put“. Ne može stati u kantu ta aždaja dvoglava i dvorepa. Nije mogla ni ona “želim da relaksirano prokližem kroz život vs. želim biti i stvoriti nešto[2]”. Evo „Avantura vs. sigurnost“, to je obična jadranska skuša, svako ju je jeo. Ali nije svakome zapela kost u grlu, ja sam brzojed i govornik za ručkom. Jedna od mojih skušica je više jela pa je puno veća od druge. Ja ipak sanjam paraglajdere i motore. S malenim poluabortiranim „da ne padnem “ koje visi sa strane u nemogućnosti realizacije. Svako je pao. “Country vs. city”. Htjela bih da imam sivi pikap, lovačke pse i border-kolije (koji imaju svoje ovce jer niko se ne želi dosađivati), i najvažnije, sokolove. Ah, ja i te divlje životinje. Navalile da mi slete na rukavicu, pa je ja pružim. Imam pušku pa mogu gađati poštara.[3] ALI (rastavni veznik) htjela bih da budem muza Woodyja Allena, da se panično plašim prirode kao Mondrian, da nosim samo tanke visoke pete i crvene džonove po glatkom asfaltu. Idemo dalje. Zatim “Čizme serijskog ubojice vs. savjest budističkog svećenika”. Poslije takve kupovine moraš raskrstiti sa savješću. Evo sad jednog egzotičnog para, nešto za akvarij ekscentrika. Čekaj, to je trojkica? „Htjela bih da umrem za ideal. Htjela bih da prije toga imam ideal. Vs. Htjela bih da budem bez ideala“. Bacim je s drugim nakazicama u posebnu kantu za filozofske nakazice. Onu gdje već pluta „želim da želim šta želim[4]“ na samrti. Da ona preživi, mogla bih se utopiti hladno večeras. I nižu se tako, nedostojno blizu jedne drugima, ribe dubine i ribe plićaka.
Sigurna sam da svako od vas ima svoj niz za analizu. To je vježba koju ovom prilikom svesrdno preporučujem. Univerzum ni sve njegove podvodne zvijeri se u tome neće snaći, i nećete dobiti ništa. Ipak, nekako ćete vidjeti ko ste. Neće vam se svidjeti.
“Vidi koliko je riba, a ti krenula na lignje” kaže mi hobotnica na odlasku, bez ijedne moje zapisane želje osim onih osamljeno očitih koje se tiču zdravlja “odakle ti uopšte te tri?”.
“Pa ja sebi ponijela.”
[1]Dugme za izbor između duševnog mira i nemira bi ovdje bilo rješenje. Ako sam ga dobro shvatila, Jung ovo zanimljivo duhovno postignuće naziva „raspoloživost libida“. Da znate ako dođe hobotnica. [2] “Čak i cigla želi biti nešto” Louis Khan. Bio arhitekta. [3] Kao Hunter S. Thompson. Ko ne želi biti on. Pucao je na poštara. [4] “Možda neko može raditi šta hoće, ali niko ne može htjeti šta hoće”, kaže Schopenhauer. Moj omiljeni citat.