Cyberpunk putešestvije u Moskvi, 13.11.2020. (2010. ili 2030., kako vam drago)
Godina je 2030. Vakcina proizvedena u Bosni je usmrtila 35% od dijela populacije koji je preživio virus, dakle grupisanje se još uvijek smatra rizikom par exellence. Procvjetala su nova polja ponude i potražnje, a iskustvo je sada najtraženija roba. Virtual Reality je popularniji nego ikad, a pored najtraženijih iskustava: rock koncerta, pljačke banke, erotskog sastanka i pravedne revolucije, možete kupiti i najobičnije iskustvo turističkog putovanja. Jedni dakle skrolaju u potrazi za idealnim (individualnim ili porodičnim) putovanjem za naredne praznike, a drugi, u lovu na zaradu, sa raznovrsnom tehničkom opremom rizikuju stvarni odlazak na putovanje kako bi “snimili” dijelove iskustava i donijeli svojoj firmi prednost nad konkurencijom. Virtual Reality je doveden do savršenstva, pokriva sva čula korisnika, a osiguran je i mehanizam koji će vas 2-5 dana tjelesno održati na životu dok izbivate iz tog zaštićenog tijela (Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuje duže periode, iako na crno možete kupiti svašta).
Direktan doživljaj “snimatelja” je opasna rabota. Ljudi kakve najradije poznajem će ipak sada reći da ovo zvuči kao idealan posao u toj dosadnoj distopiji, ali naša priča ima catch. Ne možete zadržati sjećanje na stvari koje ste na svoj rizik, a na račun korporacije, doživjeli. Okus egzotičnog koktela, dodir posteljine i svega što je u njoj, pogled s balkona na Rio de Janeiro, mramor pod bosim nogama, sve pripada korporaciji. Dakle ili sjedite kući i plaćate svoje 10D iskustvo sa pripadajućim sjećanje na njega, ili ste se možda vratili zdravi, zaradili neki novac i nemate pojma šta ste radili prošlog ljeta. Ali možete s priličnim pouzdanjem pretpostaviti da je bilo nešto šta su ljudi spremni masno platiti. Koju biste vi ulogu odabrali?
Uzmimo evo mene, koja oduvijek patim i uživam krajnje iscrpljujući duševni život. Sretna sam što poznajem okuse i mirise stvari koje ne postoje, ali nekad imam problem da razlučim koji se razgovor zaista odvio pa dolazi do praktičnih problema. Od čega zapravo živimo, od momentalnog iskustva ili plastičnog sjećanja?
Yesterday is history, tomorrow is a mistery, today is a gift, that’s why it’s called the Present1. Pronađosmo u engleskom jeziku argument za tezu da je sadašnjost poklon (jedan-nula za direktno iskustvo). Fascinantno je otkriti istinu skrivenu u jeziku, koji bi trebao biti izmišljotina. Evo, jedna perceptivna žena mi je nedavno razotkrila da u našem jeziku ista riječ označava “service” i “favour”, što objašnjava zašto nas uslužni sektor tretira kao da nam čini uslugu.
U ruskom jeziku je tako zapakovana jedna delikatesa: crvena se boja kaže “krasnaja”. Konačno nešto što ne zavisi od ličnog ukusa, tumačim ja prijateljici hodajući ka najpoznatijem trgu Moskve: crveno je krasno. Razmišljam i o tome da mi Krasnaya ploshchad zvuči kao zbirna imenica za omalene pse pljosnate njuške za koje vlasnici misle da su svima krasni, ali to je sasvim subjektivan dojam i nisam ga tom prilikom iznijela.
Neprimjetno niz ovaj lingvistički tobogan slijećemo pravo u moje kupljeno VR iskustvo. Dolazimo na Crveni trg. Još je veći nego što mi je na snimkama nepreglednih parada nekada izgledao. Naša jedina artikulisana misija u pet dana boravka u ovom gradu je ova, obilazak Lenjinovog mauzoleja. Sve ostalo će biti dezorjentisana lijena spontanost, jer VR organizovanog turističkog obilaska grada koji je prostran i tourist friendly poput arktičke tundre, bio je bio preskup. Prijateljica i ja smo u Moskvu stigle putem 70% snižene ponude najuspješnije New Travel kompanije, ali pretvaramo se da je to bilo metodom abecednog reda, tako što je među gradovima u kojima adresu imaju velikodušni porodični prijatelji stajala nakon Madrida. Naša režirana avantura je započela jutros, tako što smo se razbaškarile u raskošnom eklektičnom enterijeru stana na predsjedničkoj aveniji i cijelo jutro glumile Romanove koji svrgnu Putina, a zatim se uputile na trg.
S osjećajem koji možda ima mrav na trpezarijskom stolu, sjedamo u kafić na rubu trga, mirno sastavljamo teleskop (Inventory: Optical gadgets: Telescope: Yes) i gledamo znamenitosti. Sve nam je jasno. Plaćamo kafu koferom rubalja (Inventory: Money: Russian ruble: One suitcase), i krećemo preko trga, pravo prema Lenjinovom mauzoleju. Taj put preko trga traje toliko dugo da se zapričavamo i zaboravljamo kuda smo krenule, pa se zatičemo ispred crkve Sv. Vasilija. Izvinjavamo se čovjeku na uznemiravanju (Options: Talk to dead people: Saint Basil), i odlazimo hladno prema nekoj grupi pozlaćenih kupolica.
Od tada smo svaki dan radile na istoj misiji, i svaki put nam se plan nekako nevjerovatno izjalovio. Drugi dan dolazimo do cilja ali mauzolej je zatvoren, što sebi rezignirano objašnjavamo kao da Lenjin vikenom spava duže (Options: Talk to dead people: Lenin: Sorry, he's sleeping). Mrsko nam je čekati pa odlazimo u gledanje shoppinga. Nemojte misliti da, u gradu gdje objekat koji vrišti devetnaestim vijekoma na pročelju ima u kamenu uklesano ćirilicom “Luj Viton”, gledanje šopinga nije interesantno. Treći dan smo zakasnile. Četvrti dan jednostavno sjedimo u kafiću i gledamo mauzolej na dalekoj pučini bez ikakve želje da zaplivamo (taj se dan otvorila opcija “Natural elements: Sea” kao bonus, pa smo je upotrijebile bez obzira na nekompatibilnost sa okruženjem). Danima smo dolazile na Crveni trg u razna vremena i po raznom vremenu, u raznim raspoloženjima i stanjima, ali nikad nismo uspjele ući u mauzolej i vidjeti Lenjina.
Jesam li spomenula da nikada nisam u Iskustvu imala više kofera virtuelnog novca, a bila više virtualy švorc? Samo što smo otkrile opcije stroganoff, pelmeni i boršč, evo nas na zaleđenom asfaltu, jedemo kroshku-kartoshku, što efektivno predstavlja krompir u kartončiću.
Sada kada mogu izabrati, ljudi uglavnom preskaču dio iskustva koji se odnosi na sam transport. Mi smo tako u polasku, ali smo u povratku sentimentalno kliknule Options: Include aeroplane ride back. Presjedamo u virtuelnom Beogradu, naše se torbe valjuškaju po trakama i malenim vozilima, a mi se zezamo na gejtu. Kasno naveče se pozdravljamo i dovršavamo avanturu individualno. Ja na aerodromu otvaram torbu i vidim da mi je ukradena zapakovana muška košulja i samo jedne od troje bokserica iz fine Diesel kutije. Okomili su se baš na poklon za momka. Čim se skidam sa aparata i stižem kući, zvoni mi mobitel. Prijateljica, kaže da joj je pri kraju avanture neko ukrao virtuelni parfem Mademoiselle, potrošen do pola. Smijemo se zamišljajući oportunističkog ali obzirnog kradljivca koji je to veče “obrazli” došao na date, u čistoj košulji i gaćama, a donio je i poklon. Smijemo se, ali ne onako kako ćemo se smijati jednog novembarskog jutra deset godina poslije, kad sjećanje razvuče odabrane uspomene u razmjere Crvenog trga.
Po čemu ste otkrili da izmišljam ovo za VR i da sam lično bila na tom putovanju? Kiksevi u planiranju, scena u kojoj jedem nešto što se zove kroška-kartoška, činjenica da sam se potrudila kupovati poklone ili sitna krađa pod krilima JAT-a? To je ono što se najduže pamti i što ni jedna normalna korporacija ne bi uključila u Premium Experience.
Ako me danas pitate cijenim li više sjećanje na vožnju brodom pored moskovskih “visotki” i plesanje na ruski D'n'B u jednom klubu sumnjivog imena2, ili činjenicu da znam da sam to tamo sve vrijeme bila ja i lično svojim mamurnim odlukama oblikovala opcije u stvaranju, reći ću vam da nemam pojma. Ali voljela bih vidjeti lice osobe koja se vratila s tog putovanja samo sa znanjem da je bila u Moskvi, bez ikakvog sjećanja, i ugledala u torbi neobjašnjivo otvorenu kutiju iz koje nedostaju jedne bokserice. Možda bi uzdahnula i pomislila: “Dobro, makar znam da sam vidjela Lenjina.” 1Citat se pripisuje američkom animatoru Bilu Keaneu. Čovjek je bio animator kao “crtao filmove”, ne kao “zabavljao djecu u bazenu”. Možda je objašnjenje višak ali dugujemo ga Billovoj uspomeni. 2Reći ću, zašto ne, klub se zvao Seljanka. Akcentirano kao Casablanca, doduše.