Budim se ja nekidan u Evropi, kad Evropa fašistička. Dugo si spavala, kaže mi nekakav grm. Pogledam kad grm – fašistički. A u tom grmu leži zec! Zec je onda čuo pucanj i pobjegao, tako da on nije stigao da se odredi. Zato volim uzgoj biljaka, postojane su. Nekad i do sto-postojane.
Razmišljam, kad nam industija već ne ide, nema razloga da Bosna u agrikulturi zaostaje za razvijenim svijetom pa hoću i ja da uzgajam fašizam. Gledam u Klaiću, stisnut između faširati i fašnik „fašizam, -zma lat. (v. fasces) vladavina reakcionarnih i imperijalističkih predstavnika krupnog kapitala, vlasnika tvornica oružja, velikih banaka i veleposjednika (...)“. Razmišljam, moglo bi biti da se situacija u Bosni kvalifikuje kao vlast predstavnika krupnog kapitala, dakle tlo je rastrešeno i plodno. Istražujem dalje, jer biljne vrste su u međuvremenu dosta mutirale, pa klasične vrtlarske knjige nisu dovoljne za njihovo razumijevanje.
Konsultujem Britannicu da znam šta tačno tražim, a zatim na Ebay-u ukucavam „Faschism growing starter kit“. Gledam kakvo sjeme dolazi u paketiću. Potreba za autoritetom, tradicijom i vlasništvom; ideja da je onaj društveni poredak koji tvojoj ekipi odgovara jedini prirodan; nacionalizam - pretpostavka da moja lojalnost državi ili naciji prevazilazi moje druge lične ili grupne interese. Za sklonost ka nasilju piše “not included”, dakle počinješ kao latentni fašista, a onda sklonost ka nasilju sam pokušavaš vremenom razviti. U napomeni kaže još da je za višegodišnje cvjetanje fažizma nužno da vaš “bundle “(i.e. fascio) na posmatranom prostoru bude u većini. Valjda je osjetljiv.
Kliknem „order“, ali gle, ne dostavljaju fašisti u Bosnu. Možda nešto nije u redu sa zemljom. Ili sa zemljom. I šta mi preostaje? Tražim šta ima na Piku. Skrolam, ali nema bosanskog fašističkog, pa čak ni nacionalističkog paketa u ponudi. Nakon nekoliko linkova koji vode na portale susjednih zemalja, konačno pronalazim moguću domaću zamjenu, „Bosnjački početnički paket za uzgoj fažizma“ („upozorenje: ne miješati sa po-četničkim paketom za uzgoj fašizma“).
„Za potpun užitak u svojim stabljikama Fascismus Latentis, nudimo najljepšu i najčišću selektovanu sortu do sada, endemski „Bošnjak“. Za Vas smo neumorno zumirali opštu sliku sve dok komad zemlje nije postao dovoljno mali da Vaše mladice budu u neugroženoj većini. Ne zaboravite redovno plijeviti korov!“ Naručujem početnički paket, izbacujem sedam kartona vina iz ostave da mi može stati (piše da biljka prosperira u mraku i totalnoj izolaciji, a što dalje od vina i veritasa), i čekam. Za pet minuta čujem zvono, otvaram i vidim čovjeka sa kapom i bradom, nije Deda Mraz ali donio je paket. Odmah se bacam na raspakivanje. Uz osnovne tekovine fašizma, pronalazim jedno iznenađenje, teglicu pustinjskog pijeska s Bliskog istoka, a uz nju Deklaracija. U Deklaraciji je objašnjeno da je „Bošnjak“ endemus paradoxalis, pustinjska biljka koja cvjeta u umjereno kontinentalnoj klimi BiH, u nižim slojevima vegetacije. Zaista nešto izuzetno.
Zatvaram vrata od ostave (od sada u mojoj kući poznate kao Green room), idem da testiram djelovanje procvata fašizma. Sav me taj Bliski istok podsjetio na migrante. Mnogi nas optužuju i da kaskamo u rasizmu, čula sam objašnjenje da prije dolaska migranata jednostavno nismo imali dovoljno prilika pokazati koliki smo zapravo rasisti. Hoćemo pustinjsku muziku, imena, građevine i predstavnike krupnog kapitala, nećemo siromašne. Hoću da budem i rasista, objesim dole natpis „molimo vas da zaključavate haustor, zima je, da migranti ne mogu da se ugriju“[i]. To je sve što trenutno mogu, pa se vraćam običnom fašizmu.
Prijatelji me zovu na telefon, ja se tim komunistima i anti-islamistima (sad tako zovem ljude koji, vjerovatno zbog neke žalosne anomalije u porijeklu, nisu mogli da se normalno rascvjetaju u fašiste) više ne javljam, moram pronaći neku braću i sestre. U Boga mogu da i dalje neometano ne vjerujem, ali vjeru sada obavezno prakticiram, jer to je najefikasniji način da se deklarišem i diferenciram od korova. Šutam okićenu jelku, djeca plaču. Doći će Bajram, pa će ih lova utješiti. Guram im ipsilon i duplo „m“ u imena da ne bude nikakve zabune da živim u prostorno-vremenskom kontinuumu u kojem nam je Arabija bliža od Jugoslavije. Palim televiziju, gledam gdje su domaći kanali, možda uopšte neće biti potreban SDA predizborni skup da djeci potpuno upropastim dikciju, to je nekako siguran znak raspoznavanja među braćom vrtlarima. S lakoćom pronalazim vrtiće i škole koje se bave uzgojem fašizma. Oni opet plaču, ti si luda gdje je tata, nemaš više tatu (opet plač), sad će doći babo. Objavila sam plan i za neke poslovne poteze, otvaram četiri kafane bez alkohola na glavnoj ulici Evropskog Jeruzalema (sad moje prijateljice plaču).
Sve sam poduzela, pokrivam se i sjedam da zapalim (ima rupica na feredži za cigaru). Nije prošlo pet minuta, kad: osjećam se ugroženo. Čekajte, pa to se i očekuje, i osjećaj ugroženosti je došao u starter kitu. Međutim, primjećujem da se ne osjećam ugroženo kao Bošnjakinja, nego kao Fašistkinja.
Uvijek sam mislila da su zadrtost, primitivizam i fašizam neuništivi, da su nekom dubokom neshvatljivom infrastrukturom ukorijenjeni u svoje domaćine, da se zakonom biološkog naslijeđivanja prenose na potomka, a zakonom palanke na komšiju, pa da im je postojanje i cvjetanje vječno zagarantovano. To sam mislila jer nisam prohodala milju u cipelama poštenog fašiste.
Strah da će nešto iz nekontrolisanog okruženja nauditi mojim biljkama me sada potpuno izluđuje. Zaključavam granice, zaključavam TV kanale, zaključavam ostavu da ništa ne dirne delikatne stabljike. Jedna tetkica je u komediji Oscara Wildea vrtlare širom svijeta upozorila: “Ignorance is like a delicate exotic fruit; touch it and the bloom is gone”. Ja znam da je moje zeleno busenje paradoksalnog fašistodendrona, egzotično a lokalno, izvorno a mutirano, izuzetno osjetljivo i cvjeta isključivo u delikatnom balansu uslova i bez kontakta sa drugim biljkama. Baš kao neznanje.
Kako ga zaštititi? 24-satnom borbom protiv antifašizma[ii]. Pišem peticiju, predlažem da svoju inačicu fašizma na državnom nivou zaštitimo kao nacionalno dobro (za svaki slučaj šaljem i Zaštiti spomenika i Institutu za bilje). Ono što me tješi je da siromaštvo, pandemije i ratovi ipak smanjuju rizik od nesreće pogubnog kontakta sa svijetom, ali nikad ne znaš šta će biljčici kobno proširiti vidik. Internet je uz kontrolu poželjno zadržati, ako se vrtlar fašistić od početka upućuje na prave portale i prijateljuje sa sličnima, internet može pomoći da potvrdi svoje predrasude, ali ko zna kakva se kontaminacija jednim pogrešnim klikom može desiti. Ono što je sigurno, i najmanji susret sa knjigama bi mogao biti fatalan. Naš obrazovni sistem to zna, pa održava bezbijednu distancu od književnosti svojim nečuvenim izborom i tajmingom školskih lektira. Posao konačnog ogađenja književnosti učenicima obavit će bošnjački pisci po kojima se danas zovu ulice (od reda fašistički vrtlari), pa im neće pasti na pamet da kasnije šnjuhaju po rizičnim širinama ljudskih ideja.
Odjednom shvatam da je privlačnost gledanja Parade ponosa (valjda ultimativna fešta tolerancije) tolika da moram organizovati ljudima u isto vrijeme skup podrške, da zajedno izdržimo da ne gledamo.
Strgnem feredžu, vidim imam crne podočnjake od brige kao panda (isto izuzetno ugrožena). Čak i ako ih ja održim, ograničivši svoj život na metar kvadratni, koliko generacija će živjeti u tom metru i čuvati tekovine fašističkog starter kita?
Do kraja užasne sedmice odustala sam od uzgoja fažizma, jednostavno se ne isplati uzgajati nešto što te neprestano svojom krhkošću drži na rubu živaca i traži da cijeli život posvetiš jednom kvadratnom metru ostave.
Sretni vam praznici, a sad kad znate da je fašistima teže nego vama, uvijek možete uraditi nešto lijepo za njih. Na primjer, ako imate i ako ste skloni performansu, možete latentnog fašistu kojeg poznajete iznenaditi starter kitom.
Možda na tome sutra bazira čitavu političku kampanju.