U opasnoj vezi s gradskom bibliotekom, 11.11.2020.
U ovo vrijeme virusa i kućnog pritvora, ja sam jedna od rijetkih koji se mogu pohvaliti novom vezom. Počela sam se zabavljati sa Gradskom Bibliotekom. Veza je potpuno zdrava i održiva. Ozbiljna, ali otvorena. Održivost se ogleda u novčanoj uštedi, ali i u održivosti stambenog prostora. Ne dodajem više stubove kupljenih i nepročitanih knjiga na pod, ne sada kad je konačno otkriven put za kupatilo koji ne vodi preko balkona. A i sviđa mi se kako zvuči “javno dobro”, miluje moje uvjerenje da imam ljevičarska uvjerenja. Pametni mi ljudi govore da se oni nikad ne bi upustili u nešto takvo, i da je jasno da ću biti povrijeđena kad-tad. Šutim i sliježem ramenima. Ne znaju oni mene, mislim se, nevjestu vjetra i magistricu detachmenta. Posjedovanje je iluzija , sve je to zapravo posuđeno. Samo trebam odoljeti da ne podvlačim dok čitam, svakako je lažan osjećaj da na taj način pamtim. Pamćenje je iluzija, sve je to zapravo zaboravljeno. I tako, neko u kućnom pritvoru, a neko jezdi kabrioletom po talijanskoj obali. Neuhvatljiva sam, za mnom viori svileni šal koji nigdje ne zapinje. Osam puta ljubim pa ubijam bez suvišnih zašto s Amurrijem[1], svaki put izvodim maestralan bijeg. Vrhunski izbjegavam sudare s Calvinom po nevidljivim gradovima[2], pa ako jedne zimske noći neki putnik baci pogled dole, vidjet će praznu raku[3]. Onda se buzzaram tamo mjesecima s Buzzatijem[4], mislili ste evo ovaj je fatalan, ma kakvi! Dobro, priznajem, bilo je tijesno, prepisala sam sve što nisam smjela podvući. Ipak, on se okrenuo da Bajagi proda tajnu[5], ja sam već odjahala s Tatarima[6]. Avaj, konačno svrših naopačke s Gepardom[7]. Mislila sam, nekakav zakašnjeli realizam, nije moj tip ali pročitat ću ga čisto radi opšte kulture (robijam mutnoj ideji opšte kulture, to je trauma stvorena odgojem). Već u prvom poglavlju nekako nepretenciozno uživam, ali ne znam šta bih podvukla i da smijem, nekako je ujednačeno ugodan. Ima knjiga koje se čitaju jednom, iz sigurne perspektive neiskustva, mijenjaju život, a onda još jednom, iz zbunjene perspektive iskustva, i opet mijenjaju život (više od dvije takve promjene čovjek od iste knjige ne bi podnio). A ima i knjiga poput ove, čitate ih uz viski, ne pada im na pamet da vam promijene život, ali kad dođete do posljednje stranice, dođe vam da ih samo okrenete i krenete ispočetka. Očito, ako knjiga nije vaša, ovo možete raditi ograničen broj puta. Desetak viskija sam se držala gospodski, ali na kraju je moja obrana posrnula kao sicilijansko plemstvo. I evo me sada, trebam vlast predati nekakvoj novoj klasi, pod obećanjem ujedinjene države i zajedničkih dobara. E neće moći! Dolazimo do sadašnjeg trenutka, dobro veče. Pišem ovo kao oproštajno pismo, u kasni sat prije nego što (noseći samo olovku, Geparda, otvarač za konzerve i pincetu) u kostimu žene mačke izađem kroz prozor, pa s jednog ornamenta secesijske geometrije na drugi, siđem na Baščaršiju. Iznenadit ću sama sebe krenuvši na istok (najbolji način da iznenadite druge je da prethodno iznenadite sami sebe). Tamo ću se izgubiti u kaldrmisanim uličicama, ozloglašenim po nepredvidljivom odvozu otpada, gdje me nikada neće pronaći agenti Biblioteke i predstavnici zakona. Provest ću ove najbolje tridesete godine kao skitnica, i većinu vremena provesti sklupčana iza nečijeg toplog dimnjaka metodom slučajnog uzorka podvlačeći kneževa “opažanja od čijeg se taloga stari”[8] do mile volje, dok mi mjesec ljevičar viri preko ramena. Barem za vašu najbolju deceniju još uvijek ima nade. Kupujte knjige! [1] Antonio Amurri “Kako ubiti supruga, bez suvišnih zašto”, knjiga za svaki brak. [2] Italo Calvino “Nevidljivi gradovi”, pročitajte gdje Marco Polo nije bio. [3] Italo Calvino “Ako jedne zimske noći neki putnik”, zapravo sam otkrila da tu knjigu imam, zdrav razum ju je valjda potisnuo. [4] Dino Buzzati, nedovoljno opjevani genije. Podsjetite me da ga negdje opjevam. [5] Dino Buzzati “Prodavnica Tajni”, zbirka kratkih priča po kojoj je damoubilački Bajagin album navodno dobio ime [6] Dino Buzzati “Tatarska pustinja”, ova divlja avantura ljudskog života koja uključuje tajnu pobjedničke smrti je ekranizovana, ali imam osjećaj da je to jedan od umjetničkih filmova u kojima se apsolutno ništa ne dešava. [7] G. Tomasi di Lampedusa “Gepard” – najobičniji roman o posrtaju starih i usponu novih vrijednosti. [8] Pogrešan navod nečega što je hedonistički razvučeno na čitavu stranicu