Sretan početak za Bosnu i Hercegovinu, 2.5.2021.
Spustio je torbe i obrisao znoj sa čela. Jutros kada se probudio i ugledao nebo kroz prozor, pomislio jekako je ovo ljetno jutro kao stvoreno za novi početak, a sada mu se, ovdje na željezničkoj stanici Raštelica, odjednom činilo nekako prijeteće u svojoj ravnodušnoj vrelini. Počeo se brinuti da li je zaboravio nešto u vozu, da li će prepoznati čovjeka koji ga treba dočekati, da li čini grešku dolaskom ovamo. Moramo mu oprostiti malodušnost, jer Adnan nije ljubitelj promjena, niti se može reći da je odlučan čovjek, a aplikacija za radnu vizu u enklavi Hanhan ipak spada u velike životne odluke. Preporuka rođaka s kojim dugo nije bio u kontaktu, škrte informacije na idiličnoj web stranici… Mjesec dana je popunjavao formulare čija mu svrha nije bila jasna (pitanja tipa “kako tumačite natpis KONAČNO SLOBODA NARODU na kamenu u Velikom Parku u Sarajevu?” smjenjivala su se sa pitanjima o omiljenim bojama i pjesmama – to je Adnanu zadalo najviše muke, šta je poželjan odgovor?). Sada, dok je razmišljao o tome, činilo mu se da je na isto pitanje postavljeno na drugi način uvijek odgovarao sasvim nedosljedno, ali eto nekim čudom prihvaćen je. Prošle sedmice mu je na vrata bez najave stigao paketić sa potrebnom opremom i uputstvima za uzimanje brisa, koji je potom prema uputama poslao na analizu genetskog porijekla. Jučer ga je nazvao čovjek čije ime nije uspio zapamtiti i obavijestio ga da je njegova viza odobrena i da ga očekuju u Hanhanu već sljedeći dan. Adnanu se učinilo da je umjesto pozdrava čuo enigmatično “Naši smo”, ali nije bio siguran.
Prije nego što je stigao da se pošteno zabrine, u susret mu je dotrčao čvrsto kravatiran čovječuljak, najsrdačnije ga pozdravio i poželio dobrodošlicu u “Hanhan, doživotno rješenje svih čovjekovih problema”, što je bio i zvanični slogan na web stranici. Predstavio se kao Im-nes, i rekao da je njegov zadatak prijem novih “Naših”, i da svakako prvo treba ostaviti stvari na recepciji, jer ništa od toga mu više neće trebati. Adnan je nevoljko predao dvije torbe nosačima koji su se niotkud pojavili , pomislivši koliko mu je dugo trebalo da odluči koje će stvari ponijeti u novi život a koje ostaviti u iznajmljenom stanu u Sarajevu.
- U Hanhanu Vam ne treba ništa, sve je obezbijeđeno. Znate, vremenom smo potpuno ukinuli novac i tržišnu ekonomiju, i onako smo svi ovdje državni službenici . Država se brine za sve - veselo mu je dobacio Im-nes. Poveo ga je lakim korakom prema prozirnim zidinama Hanhana koje su se uzdizale deset metara iza skromne željezničke stanice, čudu moderne arhitekture i ponosu državnih arhitekata Hanhana. Adnan se nije stigao zapitati da li je to staklo ili ne, jer je bio aktivno zauzet brigom za svoj teško ušteđeni novac u torbi broj dva.
- Nije mi još ništa javljeno o radnom mjestu... ja sam u Sarajevu radio kao ekonomista u maloj privatnoj firmi…
- Ššššic! - dramatičnom gestom ga je zaustavio Im-nes - ovdje nema potrebe za privatnim firmama, obrtima, ničim takvim. Urbana džungla male privrede je zauvijek ostala iza vas Ah-nane, i vi ste sada državni službenik.
- Zovem se Adnan .
- Više se ne zovete. Naravno Ah-nan je samo moj skromni prijedlog, da se lakše priviknete ne promjenu. Tu je cijelo bogatstvo ponuđenih mogućnosti, evo objasnit ću kako to funkcioniše. Bacate istovremeno dvije kocke i pročitate s jedne prefiks a s druge sufiks imena. Žene dodaju “a” na kraju. Tako ste potpuno oslobođeni robovanja nekakvoj predhanhanskoj tradiciji, ali i užasa slobodnog izbora u kojem u svakom trenutku možete pogriješiti. Nema toga u Hanhanu, vi ste ovdje uvijek u pravu, jer uostalom svi vjerujemo, tačnije znamo isto, pa eto imena nam se samo prividno razlikuju kako bismo se lakše snalazili. Jeste li znali da su se u prvoj generaciji stanovnika Hanhana svi zvali Aj-han? Nije funkcionisalo, stalno vam je pogrešni čovjek dolazio na sastanak, pa je prvi poglavar Aj-han dopustio varijacije.
Zbunjeni Adnan, sada privremeno Ah-nan a uskoro ko zna šta, pratio je svog vodiča kroz automatski otvorenu kapiju, i ugledao ulicu sa nizom impozantnih vila državnih službenika Hanhana. Mora da je zinuo od čuđenja, nenavikao na svijetlo ljubičaste fasade i firentinske balustrade u kombinaciji sa staklenim doksatima, jer ga je Im-nes gurnuo laktom i rekao:
- Sviđaju Vam se vile? Čekajte dok vidite palate Imenovanih Lica.
- Imenovanih Lica?
- Ministara. Pripadnici deset porodica koje su osnovale Hanhan imenuju pojedine državne službenike na istaknute funkcije, to je velika čast. Imamo Ministra transparentnosti, Ministricu javnosti, Ministra trezvenosti, Ministra načelne jednakosti, Ministra osnivanja novih ministarstava, Ministra rotacije ministarstava…tu niko ne ostaje predugo, može se dobiti poremećaj centra za ravnotežu...ko zna, možda ćete i Vi jednoga dana biti Ministar.
- Ja? Ne ne, ne vjerujem da imam potrebno iskustvo ili kvalifikacije za tako nešto…
- Molim? Ah-nane, Ah-nane, vi treba još puno da učite, vidim u kakvo vas je stanje doveo život tamo, napolju - posljednju riječ je izgovorio gotovo šapatom, s dužnim strahujućim gađenjem.
- Imamo ovdje jednu izreku „Teško je biti ministar, ali još teže je ne biti.“ Razumijete me, a? – i zavjerenički je namignuo Adnanu, koji je u međuvremenu već 40% nesvjesno prihvaćen u svom ličnom univerzumu kao Ah-nan – I podsjetite me da sutra mobilnom aplikacijom odaberemo još jednu diplomu za Vas, čak i u ministarstvu finansija je diploma ekonomije znak lošeg ukusa...
Sada su došli do prostranog trga („Trg Aj-hana, prvog poglavara Hanhana“) opasanog zgradama brojnih državnih institucija. Tamni audiji su skladno tekli kružnim tokom, a u sredini je Adnan (sada 60% Ah-nan) ugledao fontanu monumentalnih dimenzija. Pogled mu je lutao po kamenom cvijeću i sabljama, a zatim se spustio na vodu u kojoj je definitivno bilo nešto neobično...skoro da bi se mogao zakleti da...
- Ah-nane? Pa Vi me uopšte ne slušate. Razumljivo da ste smušeni, pa vi ste vjerovatno dugo bili čovjek narušenog spokoja, znam…dakle ovdje je Ministarstvo načelne nepromjenjivosti u kojem ćete sutra početi kao Stručni savjetnik za izbjegavanje promjene. Vaš profil je perfektan za to radno mjesto.
Ah-nan je gledao blijedo u neboder od četrdeset spratova, čiji vrh je vrh bio od stakla. Vjerovatno ministrova kancelarija, pomislio je.
- Ne razumijem…
- Uvjeravam Vas bez ikakve sumnje da nemate šta ne razumjeti, sve je kristalno jasno. Ministarstvo jasnoće – pokazao je na suprotnu stranu trga - se brine da pravilnici ministarstava ne budu zbunjujući za službenike, prevode ih na sedamnaest jezičkih varijanti, a onda ponovo na jedinstveni Hanhan kanon.
- Kakve varijante? Zar nismo svi “Naši”? -bojažljivo upitas stopostotni Ah-nan, koji nam se ovdje pokazuje kao izuzetno bistar i brz učenik.
- A ne ne, ne plašite se, nema ovdje stvarnih varijanti. Mi brinemo o jedinstvenosti stila, ali on ipak vremenom evoluira. Ne možemo dopustiti da ljudi koji izgovaraju “proooblem” budu zbunjeni ako im neko kaže “problem”… to može izazvati nerazmrsive konfuzije. Prosječno se u deset godina pojavljuje jedna jezička varijanta, ministri imaju pravo na doprinos razvoju novih jezičkih varijanti. Oni počinju diskretno u svojim obraćanjima koristiti nove glagolske oblike, isprobavati još neotkrivene mogućnosti naglasaka na poznatim riječima…tako, onda to vremenom postaje jezička varijanta, a zatim možda uđe u hanhanski kanon.
Ah-nan je na ovom mjestu bez ikakvog pokrića klimao glavom dok mu se mantalo od haotične raskoši glavnog trga i brzine tamnih audija.
- Mogu li … mislim čovjek ne može da se ne zapita…
- Naravno naravno, prirodno da ste zbunjeni, znatiželjni, vremenom će Vam sve biti jasno, Ministarstvo načelne jasnoće će Vam dostaviti…
- Odakle novac?
- Kako molim?
- Odakle novac dolazi? Nema privrede, proizvodnje, sve proizvode uvozite… pa kako se finansirate? Čuo sam glasine, ali...
- Na jedini mogući način: nafta! - veselo je uzviknuo Im-nes i pokazao prema fontani, a Ah-nan je sa zaprepaštenjem ustanovio da je “voda” u fontani zapravo crna…
- Mi ne vadimo iz budžeta koje finansiraju porezni obveznici, jer vidite mi nikoga ne oporezujemo… to se smatra jednim od arhaičnih oblicika finansiranja, nešto poput korupcije ili prodaje stranih donacija. Mi vadimo iz nalazišta nafte koje je omogućilo osnivanje Hanhana od strane prvog poglavara. Nafta je pronađena 2023. godine pri kopanju bazena za njegovu vilu baš ovdje gdje stojimo - smješkao se – To svako dijete uči u prvom razredu hanhanske škole, a znam da je to čak i napolju poznato, iako nije predmet tolikog interesa. Uskoro su pronađena još dva takva izvora, i ovakve enklave spokojnog života su mogle biti formirane za veliku grupu sretnika. Izgrađene su zidine kako bi ostali ostali napolju. Ja sam zapravo zaprepašten što ne dobijamo više aplikacija koje bismo mogli odbiti ...izraz „radna viza“ zbunjuje, trebalo bi staviti „položajna viza“... Taj napolju sistem neprestano postavlja čovjeka u stanje kretanja, stalnog usavršavanja, samostalnog mišljenje, osjećaja neprestane lične odgovornosti, ne pristaje to čovjeku...čovjekovo mjesto je u znanju, a ne u potrazi za njim. Čovjek treba položaj, a ne aktivnost. Čovjekovo mjesto je u fotelji. Ipak, proteklih deset godina vrlo rijetko neko aplicira...
- Pa dobro - progutao je knedlu Ah-nan - Bosna jeste jedna od najuspješnijih malih zemalja Evrope, njen munjeviti razvoj koji je počeo... 2023., u doba misterioznog rasterećenja državnog aparata, nezapamćen u modernoj historiji svijeta…
- Ah, ah, Ah-naneeee…smirite se, vi govorite kao sumanut čovjek. Vidjet ćete, ta nervoza, taj stalni pritisak da namišljate nove ideje, opsesija nekakvim razvojem, sve će to za mjesec dana prestati. Odmorit ćete se. Evo uskoro su izbori, pa se ne radi pet dana, možete u neki spa centar.
- Ja jesam…pod pritiskom na neki način…čekajte kakvi izbori? Zar nije ovdje stanje uvijek isto? Tako je garantovano na web stranici. „Hanhan – gdje je sve uvijek isto“.
- Naravno da jeste. Izbori se organizuju kao svojevrstan festival, vječna potvrda da je sve u redu. Narod to zna. Nije to kao tamo napolju, neka frka, znate čitam ja vanjske medije, poznajem situaciju tamo napolju. Postoje stranke, imaju programe, pa treba to sve pročitati, uporediti…zalažu se za različite modele razvoja, petljaju se u socijalnu ekonomiju…ma Bože sačuvaj, morate biti stručnjak da biste glasali. Ovdje nemate takvih problema, a ni proooblema, kako god želite, još uvijek nije na skupštini usvojen kanonski oblik te riječi, valjda nije često u upotrebi jer predstavlja arhaičan pojam. Vi ovdje dođete na izborno mjesto i samo zaokružite krupnu tačku koja je jedina stvar na papiriću. Imali smo jedne godine, na prijedlog Ministarstva šupljih formi, kružnicu. Šta raditi s njom? Neki su je zaokruživali, neki upisivali iks ili kvačicu unutra, uznemirava ljude nepotrebno ta obaveza izbora. Dosta je ljudi odustalo, šestero nam se onesvijestilo na glasačkim mjestima. Odmah je iduće godine sve vraćeno na staro. Ah, evo i našeg automobila.
Audi se zaustavio, i Ah-nan je propušten da prvi uđe. Mlađahni šofer je probio led tako što se požalio na leđa, jer „nekad po cijelo jutro vozi po trgu“ i najavio bolovanje od šest mjeseci. Uskoro su stigli pred niz vila vrlo sličnih onima koje je vidio na početku.
- Tu smo - objavio je njegov vodič svečano i pružio mu ključ - Ministarstvo prostornog uređenja je za vas odabralo kuću i uredilo je po vašem izboru. Pa valjda vi najbolje znate.- rekao je i vratio se u automobil, prije nego što je Ah-nan stigao reći da ga nikad niko nije kontaktirao u vezi toga. Odjednom je osjetio neki topli val sigurnosti, nepoznat osjećaj koji se širio njegovom utrobom mekan kao pliš.
- Naravno, ja znam. - rekao je. - Samo još nešto...
- Recite - dobaci Im-nes kroz otvoren prozor audija.
- Na web stranici je pisalo o saradnji i sastancima sa predstavnicima drugih enklava kao što je ova...nekim svečanim oficijelnim posjetama...
- Time se bavi Ministarstvo mirne podjele.
- A šta je sa ostalima, koji žive izvan, samo pitam… dolaze li oni ikad? Mislim, teško da za to ima potrebe, zar ne?
Im-nes se malo zamislio.
- Ne traže da uđu, ali dođu ponekad vikendom, stoje ispred pregrada od akrilnog stakla koje ste vidjeli. Da nas pokažu djeci.